Selim dedino turbe u Restelici


Stoljeće koje je ostalo iza nas u Gori je bilo ispunjeno historijskim događajima i prilikama koje su označavale uspon i pad, negiranje i omaložavanje, svojatanje i odbacivanje, prijetnje i zloupotrebe, manipulacije i muhadžirluke, ratove i mirove.
Poslije propasti Osmanske Turske (1912), Goru su pohodile mnoge vojske i paravojske sa svih strana - i bugarske i srpske, i njemačke i austro-ugarske, i italijanske i albanske. U XX vijeku Gora je živjela u više država - Turskoj, Albaniji, Srbiji, Jugoslaviji, Makedoniji. Danas najveći dio Gore pripada Kosovu (18 sela), manji dio pripada Albaniji (9 sela), dok se dva sela nalaze u Makedoniji. Bila je u kraljevini i komunizmu - onom Titovom ali i Enverovom. Godinama se pljuvalo na Boga, ali su se gradile i veljelepne džamije. Nit vjere se tanjila, ali se nikada nije sasvim prekidala. Uvijek je ostajalo po neko zrno iz kojega su, kad u to niko nije vjerovao, nicali novi izdanci.
Gora se više puta praznila, ali se obnavljala i iznova punila. Rijeke muhadžira su kretale put juga i istoka, ali i put sjevera i zapada. Bilo je straha i plača, ali je bilo i svadbi i veselja. Bilo je lutanja i grešaka u sudbonosnim trenucima, bilo je i nacionalne mimikrije i podaničkog mentaliteta. Bilo je svega što može zadesiti jedan siromašan i gurbedžijski kraj. Bile su bolesti i gladi, bile su i zadruge i Enverovske kooperative. Bilo je eksperimentisanja sa ljudima i "kloniranja mozgova" i bilo je previše promašaja.


Porijeklo stanovnika Gore


Mnogi naši ljudi često postavljaju pitanje i traže odgovor o porijeklu stanovnika Gore. Ovo pitanje postavljaju obični ljudi ali i intelektualci (ili oni koji se tako osjećaju). Nikada ne dajem kratak odgovor, jer takvog odgovora i nema. Uvijek pokušavam da postavim u historijske okvire, da ukažem na balkansku historijsku maglu. Jer na ovim je prostorima dolazilo do velikih pomjeranja stanovništva. Mnogi su narodi vremenom nestali. Ostali su samo tragovi u toponimiji ili samo u historijskom sjećanju. U svakom narodu na ovim prostorima ima više slojeva i različitih etničkih naslaga i nigdje stvari nisu sasvim jasne. Uvijek postoji opasnost, ukoliko date kratak odgovor, da se nađete u situaciji iz koje se ne možete lahko izvući. Samo nekoliko pitanja o sudbini nekih balkanskih naroda: Gdje su Kumani, Pečenezi i Hazari? Šta je sa Aromunima, Turcima-Jurucima, Tatarima? Kakva je sudbina Bogumila i pokreta kojem su pripadali? Torbeši i Pomaci i njihova veza sa bogumilskim pokretom? Mogu li se iz historijskog pamćenja izbaciti vijekovi turske vladavine na ovim prostorima (1445-1912)? Period prije dolaska Turaka i dva vijeka bugarske dominacije na Balkanu, pomjeranje stanovništva tokom krstaških ratova i prodor Arapa u Evropu? Zagonetnost nišan-ploče na mličkoj džamiji? Pitanja je, zaista, mnogo i odgovor nikada ne može biti jednostavan.
Predmet ovoga rada biće ono što se u Gori dešavalo tokom XX vijeka i samo rijetko ćemo napraviti izlet u prethodne periode, ukoliko je to neophodno. Da bi se bavili nekom ozbiljnijom analizom, potrebno je još izvora i dokumenata iz turskih i drugih arhiva koji nam u ovom trenutku, nažalost, nisu dostupni. Nije nam namjera da pišemo politički traktat niti da pripremimo teren za nekakvu asimilaciju, što je mnogim autorima do sada bio jedini cilj. Mnogi od njih su polazili od velikodržavnih pozicija i pripremali teren političarima za buduće planove i odluke.
Cjelokupna tzv. "torbeška grupa" (Gora, Župa, Reka, Golo Brdo, Drimkol) bila je u proteklom periodu izložena pritiscima i svojatanjima gotovo sa svih strana. Skoro svi autori, i oni srpski i oni bugarsko-makedonski, "islamizaciju" ovog naroda doživljavaju kao katastrofu. Isti ili sličan stav prema ovom pitanju imaju i pojedini autori koji pripadaju ovom korpusu (Limanovski, Hasani i dr.) i koji se prosto utrkuju u traženju paganskih motiva u običajima i toponimiji sve sa namjerom da pokažu na historijske korijene i veze sa narodima prema kojima oni gaje simpatije. Svi oni zaboravljaju da se historija nikada ne ponavlja i ne kreže unazad. Ako se nešto i ponovi, onda to nije original već surogat bez budućnosti. Proces nastajanja i formiranja nacija u svijetu, a posebno na Balkanu, još traje i kreće se unaprijed. Svi pokušaji zaustavljanja ili revizije ovog procesa osuđeni su na neuspjeh. Pet vjekova u islamu i nekoliko vjekova prije toga u bogumilstvu su veliki period da bi neko mogao da se igra sa historijom i da je prilagođava svome ukusu.
Pomenuti Nijazi Limanovski u knjizi Islamska religija i islamizirani Makedonci piše: "Zbog vjerskog fanatizma i zabluda pojedini socijalni slojevi među Makedoncima muslimanima koji se uglavnom nalaze na nižem prosvjetno-kulturnom nivou, izloženi su stalnim pritiscima iz neprijateljskih pobuda. Cilj ovih presija je da se izjednaši vjerska i nacionalna pripadnost, tačnije, da ovakav kurs ostane vječno pravilo. Naime, to je trajni interes neprijateljski orijentisanih sila, vjerskih dogmatika i zaslijepljenih muslimanskih fanatika koji po svaku cijenu žele da vrate točak historije" (prijevod autora). Ova knjiga je objavljena još 1989. godine prije nego je započeo raspad bivše Jugoslavije.
Ovaj rad je više suočavanje sa trenutnim stanjem nego traganje za nekom apsolutnom istinom koja u ovakvim situacijama i ne postoji. Mnogi brojniji i "stariji" narodi imaju problema sa svojom prošlošću i nacionalnom identifikacijom, a kamoli mi koji smo negirani i osporavani od gotovo svih, pa čak i od ljudi iz sopstvenog korpusa.
Pokušaćemo, koristeći autore koji su nam dostupni, da damo malo više svjetla putujući kroz balkansku maglu. Najdostupniji su nam bili srpski, bugarski i makedonski autori, dok manje albanski i turski koji su se i inače manje bavili ovom problematikom. I opet, u zavisnosti od nacionalne pripadnosti autora, Gora je prikazivana i bila predmet svojatanja. Njeni stanovnici su i Bugari i Srbi islamske vjeroispovjesti, i Makedonci muslimani, i Albanci, i Turci. Ponekad su Gorani i Torbeši, a često i neoprijedeljeni. Njihov je jezik srpski i bugarski i makedonski, sve u zavisnosti od ugla posmatranja.
O Gori su pisali autori iz gotovo svih balkanskih zemalja, pa i šire. Od srpskih autora pisali su: M. Lutovac, J. Cvijić, J. Hadživasiljević, J. Trifunović, M. Milojević i mnogi drugi. U pojedine projekte su bile uključene i čitave nacionalne institucije - instituti i Akademija nauka. Od bugarskih autora pisali su: V. K'nčov, J. Ivanov, St. Šiškov, S. Seliščev, E. Milanov i drugi.
Od makedonskih autora pisali su: B. Ristovski, F. Kavajev, G. Palikruševa, A. Stojanovski, B. Vidoevski, N. Limanovski i dr. Od albanskih autora pisali su: S. Pulaha, N. Dokle, Sh. Hoxha, H. Meleqi i dr.
O Gori je pisao i ruski konzul u Prizrenu I. S. Jastrebov, kao i Dankinja Birte Trerup. I danas mnogi predstavnici međunarodnih organizacija prisutnih na Kosovu pokazuju veliko interesovanje za ovaj kraj i ove ljude. Ne znam šta ih toliko privlači, možda arhaičnost a možda i znatiželja izazvana od susjeda.


Prva decenija XX vijeka


U XX vijek žitelji Gore ulaze kao dio Otomanske Turske ne sluteći šta ih sve očekuje u godinama koje dolaze. Većina stanovnika je orjentirana na stočarstvo, prije svega, na nomadsko ovčarstvo, jer Šar planina pruža izvanredne mogućnosti za ljetnju ispašu. I dalje, tokom zimskih mjeseci, veliki broj krupnijih stočara (čaja) svoja stada goni u Makedoniju, Grčku pa i Anadoliju, jer nisu u stanju da obezbjede hranu za svoju stoku. Broj ovaca u Gori na početku vijeka je na desetine hiljada, možda i cijelih sto hiljada. Brojka od milion ovaca, koju u svojoj Autobiografiji pominje Petar Kostić Prizrenac, svakako je preuveličana i pored činjenica da je cijela Gora u ovo vrijeme jednoj državi (tridesetak sela).
Pored stočarstva dobar dio stanovništva bavi se i zanatima. Osim starih zanata za lokalne potrebe (kovački, grnčarski, puškarski) javljaju se i novi isključivo vezani za pripremanje hrane - poslastičarski, buregdžijski, kulinarski (aščije). Počinje novi vid gurbeta, različit od nomadskog stočarenja. Muški sposobni članovi porodice odlaze po čitavom Balkanu pa i šire, dok žene i djeca ostaju kod svojih kuća čime se održava kompaktnost zajednice. Stvaraju se kolonije zanatlija koncentrisane prema selima iz kojih dolaze pečalbari. Tako Borjani odlaze u Bosnu, Brođani u Skoplje, Solun i Istambul, Rapčani i Kruševljani u Sofiju i druge bugarske gradove, Šištevljani u Skenderiju (Aleksandriju) i, kako oni kažu, Misir (Egipat). Značajno je to što se većina gurbedžija vraća u svoj zavičaj (memlječet) tako da se porodica ne raspada i održava se ekonomska sigurnost stanovništva. Posljednje godine turske vladavine zapamćene su kao snošljive i kao "blagostanje" u poređenju sa godinama koje dolaze tokom balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata.


Događaji i prilike


- Torbeš jedan je od naziva za Bogumile, pored već poznatih - Babuni, Katari, Albižani, Kuduđeri (postoji toponim Kuduđer kod Šištevca). Bogumili su posebno proganjani tokom XII i XIII vijeka i u bugarskoj i u srpskoj državi.
- Najveći masakr je izvršen u Restelici gdje je ubijeno 13 mještana (i danas o tome svjedoče mezarluci Javori), u Kruševu je ubijeno 9 članova porodice Mula Arifa među kojima i dvoje djece od po nekoliko godina. Kasnije se, 1959. godine, kompletna porodica Gazi (sin i unuci Mula Arifa) iselila u Tursku gdje i danas živi. U Brodu je na mjestu Zdražejec, također, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana.




Restelica, najveće bošnjačko selo u Gori


Prvih godina novoga vijeka Goru najprije zahvataju velike epidemije - najvjerovatnije boginje. Bilo je to 1901. ili 1902. godine kada je u mnogim selima umiralo i po nekoliko ljudi na dan. Epidemija je bila tako masovna da su mrtvi ukopavani po baščama ili na obodu sela a dženaze su nosile i žene, mada to nije u islamskoj tradiciji. Veća epidemija je zahvatila Goru krajem XVII vijeka kada su pojedina sela bila zapaljena i uništena (bila je to kuga, u narodu poznata kao crna šuma). Danas živi legenda da je na pojedinim mjestima nekada bilo selo, kao Glavnik, Gušavce i sl. Pouzdano se zna da su u tom periodu formirana i dva sela na drugoj strani Šare - Urvič, Jalovjane kao goranska subgrupa (danas u Makedoniji). Najveći dio stanovnika pomenutih sela zna da su porijeklom iz Borja, Restelice, Kukaljana i drugih sela sa ove strane planine.
Nemamo pouzdanih podataka da je na početku vijeka u Gori radila neka škola, ali znamo da je gotovo u svim selima bilo mekteba (mejtepi) a u Restelici i ruždija. U to vrijeme Gora je imala tri hafiza - hafiz Ibrahim iz Leštana, hafiz Mehmed iz Radeše i hafiz Mehmed iz Broda. Bilo je učenih alima koji su završili medresu u Prizrenu, Skoplju i Istanbulu. Sva sela su imala džamije, što potvrđuju i neki autori koji su posjetili Goru u to vrijeme. Pod uticajem derviša iz Prizrena i u Gori su na početku vijeka djelovali derviški redovi koji su prestali sa radom tokom perioda komunizma. Mada ovaj fenomen nije dovoljno određen, ipak pouzdano znamo da su u Brodu, Restelici, Radeši, Zlipotoku i nekim drugim selima postojali "tarikati" ("šehoji"), mada nam nije poznato kojem su redu pripadali.
Sigurno je da je u ovom periodu bilo dosta pismenih i učenih ljudi koji su ostavili pisanih dokumenata o tom, ali i o ranijim vremenima. Međutim, potrebno je pretražiti skromne biblioteke po našim džamijama kao i neke porodične biblioteke koje svakako postoje. Pored prepisa knjiga, vjerovatno da ima i nekog subjektivnog zapisa koji može dati više svjetla na turski period koji je najznačajniji dio u našoj ukupnoj historiji.
Sve do 1912. godine, pa i kasnije, stanovnici Gore se u nacionalnom pogledu poistovjećuju sa Turcima ("A si Turčin, a što si?"). Mada se ova identifikacija, prije svega, vezuje za vjersku pripadnost i označava pripadnost islamu, ona u sebi sadrži i elemenat pripadnosti turskoj državnoj zajednici. Jer, gotovo petsto godina turske vladavine je u narodu stvorilo osjećaj zaklona i sigurnosti. Osim pomenute, u narodu su u upotrebi i još neke odrednice kao "našinec", Torbeš i geografska odrednica Goranin.
Ovdje ćemo se više zadržati na odrednici Torbeš koja se vezuje i za druge regije na jednom širem planinskom prostoru Kosova, Albanije i Makedonije. Pošto ova odrednica često ima i pežorativni karakter, upućuje na zaključak da su je stvorili susjedni narodi, jer niko neće za sebe koristiti naziv koji sadrži i najmanji elemenat pogrde. Takođe se dosta manipuliše i porijeklom riječi Torbeš. Mnogi je vezuju za period islamizacije, mada se najprihvatljivije vezivanje imena Torbeš za bogumilstvo. Bugarski naučnik Jordan Ivanov je na početku vijeka zapisao: "Oblast Gora leži između Šare i Koritnika uz pritoke rijeke Ljume. Cijelu kotlinu naseljava staro bugarsko stanovništvo Gorani, Goralije koji su u XVII i XVIII vijeku bili primorani da prime muhamedanstvo. Poznati su pod imenom Torbeši, dobijenom od susjednih Bugara. Gorani, pak, sami sebe zovu Turcima, dok u internom razgovoru priznaju da se zovu Torbeši i da su staro mjesno stanovništvo bugarskog roda koji su islamizirani, tj. primili muhamedanstvo. Gorani-Torbeši kući govore bugarski jezik". (J. Ivanov, Makedonski pregled 4, Sofija, 1925.) Ovakvo tumačenje nije jedino i prisutno je kod većine bugarskih autora iz ovog pa i kasnijih perioda.
Najvjerovatnije naziv Torbeš potiče iz ranijeg vremena, tj. iz perioda širenja bogumilskog pokreta na Balkanu. Ovu tezu zastupa i Nazif Dokle, inače i sam porijeklom iz albanskog dijela Gore. Mislim da je Torbeš jedan od naziva za Bogumile, pored već poznatih - Babuni, Katari, Albižani, Kuduđeri (postoji toponim Kuduđer kod Šištevca). Bogumili su posebno proganjani tokom XII i XIII vijeka i u bugarskoj i u srpskoj državi. Obračun sa njima je bio surov, pa su bili primorani da se sklanjaju i bježe u planinske i skrovite predjele kakvi su oni u kojima danas žive Torbeši. Bogumili su najveće utočište našli u Bosni u vrijeme Kulina bana, gdje postaju državna religija. Njihov progon traje i tokom kasnijih vjekova, pa tako u 85. članu Dušanovog Zakonika iz XIV vijeka stoji da će se najsurovije obračunati sa Babunima. Dolaskom Turaka na Balkansko poluostrvo, većina Bogumila je masovno primila islam koji je bio najbliži njihovom učenju. Vjerovatno se ovo dogodilo dobrovoljno, jer da je bilo prisile to bi se desilo na prostorima koji su bili bliže putevima i gradskim utvrđenjima u kojima je boravila turska vojska. Prema turskim defterima i popisu iz 1571. godine u Gori su 382 porodice islamizirane dok ih je u Ljumi 443. A poznato je da je većina sela u ovom periodu sa po desetak kuća. U Kruševu je bilo 14 muslimanskih porodica. Ovi podaci su suprotni od tvrdnji mnogih autora da je "islamizacija" u Gori trajala do sredine XIX vijeka. Potrebno je podrobnije istražiti turske deftere iz ovoga perioda. Mi ćemo u ovom radu pokušati da ukažemo na prisustvo različitih supstrata i višeslojnost u etnogenezi stanovnika Gore.
Pitanjem nacionalnog izjašnjavanja žitelja Gore nakon odlaska Turske sa ovih prostora, bavićemo se kada budemo obrađivali te periode, svakako, koristeći poznate propisne rezultate. Bilo je prilagođavanja po tom pitanju sve u zavisnosti od situacije i prilika u kojima su se nalazili. Najveću nacionalnu kompaktnost i homogenost su pokazali od šezdesetih i devedesetih godina XX vijeka kada su se u gotovo stoprocentnom broju izjašnjavali kao Muslimani. Tako je bilo i na zadnjem popisu održanom 1991. godine kada se kao Muslimani izjasnilo 95,8 odsto stanovnika Gore. (U tom periodu Gora je već bila zasebna opština).


Balkanski ratovi (1912/1913) - početak agonije


Prvi balkanski rat je započeo 8. oktobra 1912. godine napadom Crne Gore prema Skadru. Srbija i Bugarska su objavile rat Turskoj 17., a Grčka 18. oktobra 1912. godine. Odlučujuća bitka je bila 23-24. oktobra 1912. godine kod Kumanova. Turska je doživjela poraz na svim bojištima i prinuđena je na pregovore. Ugovor o miru je potpisan 30. maja 1913. godine u Londonu. Turska je ustupila svu teritoriju zapadno od linije Enos-Midija, a Albanija je formirana kao samostalna. U jesen 1912. godine Goru zaposjeda srpska vojska. Mnogi sa zebnjom i strahom doživljavaju promjene. Igrom sudbine Gora se našla na poprištu oružanih sukoba koji su se vodili na liniji uspostavljanja granice između Srbije i Albanije. Srpska vojska je vršila represalije prema albanskim pobunjenicima tokom uspostavljanja granice, ali ne samo prema njima već i prema civilnom stanovništvu. O tome je sa ogorčenjem pisao Dimitrije Tucović u svojoj brošuri Srbija i Albanija - kritika zavojevačke politike srpske buržoazije. Bogumil Hrabak navodi riječi jednog srpskog oficira iz 10. puka da su "još za vreme proterivanja diverzanata, arbanaška sela u Opolju bila izložena represalijama zbog učešća toga življa u borbama protiv srpskih jedinica".
U novembru 1912. godine srpska vojska je izvršila veliki pokolj nad albanskim stanovništvom Kosova, pa i šire, o čemu ima podataka u raznim dokumentima i novinskim zapisima u evropskoj štampi. Procjenjuje se da je u kosovskom vilajetu ubijeno između 12 i 25 hiljada Albanaca. I Lav Trocki je, kao dopisnik lista Kijevskaja misi, bio na licu mjesta i razgovarao sa učesnicima događaja. Zbog svojih izvještaja bio je uskoro protjeran sa Balkana. O surovim postupcima srpskog ekspedicionog korpusa pisao je i Kosta Novaković, koji je i sam kao vojnik proveo četiri mjeseca u Albaniji.
Tokom ovih operacija za uspostavljanje granice prema Albaniji, srpska vojska je izvršila i nekoliko masakara nad nedužnim i preplašenim stanovništvom Gore. To je još više pojačalo nesigurnost i ubrzalo iseljavanje u Tursku, koje će u narednim godinama poprimiti dimenzije egzodusa.
Najveći masakr je izvršen u Restelici gdje je ubijeno 13 mještana (i danas o tome svjedoče mezarluci Javori), u Kruševu je ubijeno 9 članova porodice Mula Arifa među kojima i dvoje djece od po nekoliko godina. Kasnije se, 1959. godine, kompletna porodica Gazi (sin i unuci Mula Arifa) iselila u Tursku gdje i danas živi. U Brodu je na mjestu Zdražejec, također, izvršen masakr i ubijeno desetak mještana. Zločini su se dogodili i u drugim selima Gore - Vraništu, Radeši, Globočici. U Globočici je ubijen seoski imam mula Karhriman. Svi ovi zločini su izvršeni sa jednim ciljem - da se stanovništvo zaplaši i, u slučaju izjašnjavanja pred međunarodnim komisijama za granice, izjasni da želi da živi u Srbiji.
U septembru 1913. godine izbila je albanska pobuna koja nije zaobišla ni Goru. Neki su historičari ovo nazvali Trećim balkanskim ratom. Tucović je o tome pisao: "i kada je buna izbila, vlada je preko zastupnika ministra spoljašnjih dela izjavila da će Arbanasi biti "primerno kažnjeni", buržoaska štampa je tražila istrebljenje bez milosti, a vojska je izvršavala. Arbanaska sela, iz kojih su ljudi bili blagovremeno izbegli, behu pretvorena u zgarišta. To behu u isto vreme varvarski krematorijumi u kojima je sagorelo stotinama živih žena i dece. I dokle su ustanici zarobljene srpske oficire i vojnike razoružali i puštali, dotle srpska soldateska nije štedela ni njihovu decu, žene i bolesne".
U jesen te godine izbila je i pobuna na Koritniku. Na čelu ustanika je bio čuveni Nail Dano iz Rapče koji je mnogo poznatiji u albanskoj nego u našoj historiji. Značajan udio u ovim događajima imao je i mula Rasim iz Zapoda. (O njemu je u "Kosovskom avazu" pisao Nazif Dokle). I u srpskoj historiografiji pominju se ovi događaji i otpor na koji su nailazile srpske snage za uspostavljenje civilne uprave. Bogumil Hrabak pominje da je srpska vojska 1. oktobra 1913. godine vodila borbe sa arbanaškim četama "na prizrenskom sektoru", zatim kod goranskog sela Vraništa, gdje je "veoma snažan arbanaški pritisak paralisan", da bi se borbe i dalje vodile kod Lopuškog Hana. "Kod Vraništa su i sutradan (misli se na 2. oktobar 1913. - prim. S. I.) besno navaljivali Ljumljani, Maćani i meštani Vraništa, (podvukao S. I.) ali su ih uvećane srpske trupe zaustavljale".
Po zaposjedanju ovih krajeva srpska uprava je izvršila popis stanovništva "preko policijskih i opštinskih vlasti još za vreme dejstvovanja Vrhovne komande, preko koje je Kraljevska vlada upravljala novim krajevima do završetka rata". Popisivači su išli od kuće do kuće, pa se ovaj popis može računati djelimično tačne. Prema ovom popisu, broj stanovnika kosovskog dijela Gore je iznosio 12.331. Najveće selo je Brod sa 2.624 stanovnika, zatim Restelica sa 2.279, Zli Potok sa 914, Rapča (G. i D.) sa 711, dok je najmanje stanovnika imao Dragaš (Krakovište) svega 244. U albanskom dijelu najveći je Šištevec sa 1.230, zatim Borje sa 1.156, dok je najmanje stanovnika imao Orešek - 116.
U poređenju sa podacima koje je 70-tih godina XIX vijeka iznio Jastrebov, u Gori je bilo približno isto stanovnika, mada je on navodio samo broj kuća. Tada je Brod imao oko 500 kuća, a Restelica 350, Rapča 170, Kruševo 118, Zli Potok 110, dok su sva ostala sela imala ispod 100 kuća, opet Dragaš najmanje - 30. U albanskom dijelu Gore najveći je Šištevec sa 210 kuća, zatim Borje sa 152, a najmanji su Orešek i Košarište sa po 24 kuće. Ove podatke navodimo da bismo napravili poređenje sa popisom stanovništva iz 1921. godine, nakon teških godina koje su uslijedile tokom Prvog svjetskog rata, kada se stanovništvo Gore gotovo prepolovilo.


Prvi svjetski rat – veliki egzodus


Nikada se neće saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su činjeni sa svih strana. Pološkom kotlinom su tumarale izgladnele gomile ljudi tražeći spas i izbavljenje. Po zulumu su sada zapamćeni Bugari i haramije (pljačkaši) koji su vršili strašne zločine. Ljudi su prodavali sve što su imali ne bi li nekako preživjeli. Prodavali su nakit, posteljinu, stoku. Mnogi koji su se spustili u Tetovo, nikada se više nisu vratili. Produžili su put prema Turskoj.
U cjelokupnoj historiji Gore Prvi svjetski rat ostaće zapamćen po najvećim stradanjima i muhadžirluku koji se dogodio tokom nekoliko ratnih godina. Gora se ponovo našla na udaru mnogih vojski i pljačkaša koji su otimali i ono malo što se moglo iščupati od prirode. Tri ratne nerodne godine (1915-1917) su prosto desetkovale stanovništvo. Nikada se neće saznati koliko je ljudi stradalo zbog gladi i zuluma koji su činjeni sa svih strana. Pološkom kotlinom su tumarale izgladnele gomile ljudi tražeći spas i izbavljenje. Po zulumu su sada zapamćeni Bugari i haramije (pljačkaši) koji su vršili strašne zločine. Ljudi su prodavali sve što su imali ne bi li nekako preživjeli. Prodavali su nakit, posteljinu, stoku. Mnogi koji su se spustili u Tetovo, nikada se više nisu vratili. Produžili su put prema Turskoj. Mnoga su sela potpuno opustjela. Prema popisu iz 1913. u kosovskom dijelu Gore je živjelo 12.331 stanovnika, dok je prema popisu iz 1921. bilo svega 7.177 stanovnika. Indeks smanjenja stanovnika iznosi 42 odsto. Navešćemo samo sela u kojima je došlo do većeg smanjenja stanovništva kako bi se imala jasnija slika o masovnosti i karakteru egzodusa.


1913. 1921.
________________________
Baćka 410 167
Brod 2.624 1.863
Globočica 607 391
Dikance 458 162
Zli Potok 914 264
Krstec 637 299
Kruševo 405 126
Kukaljane 506 361
Orćuša 376 242
Restelica 2.279 745

U ostalim selima je broj stanovnika, također, smanjen, ali ne tako izraženo. Niti u jednom selu Gore 1921. godine nije bilo više stanovnika u poređenju sa 1913. godinom. U ovom periodu dogodio se prvi muhadžirluk, a u kasnijim decenijama dogodiće se još tri, tako da se XX vijek u Gori može nazvati vijekom muhadžirluka.
Tokom Prvog svjetskog rata iseljenički putevi su vodili na jug, prema Turskoj. Tako je bilo i 30-tih i 60-tih godina prošlog vijeka, za razliku od zadnjeg, poslije rata na Kosovu 1999. godine, kada, gotovo, svi putevi vode na sjever i zapad.
Interesantno je to što se problematikom muhadžirluka iz Gore još niko nije bavio, a toliko je pisano o ovom kraju i bilo toliko manipulacija sa ovim ljudima. Nekome nije bilo u interesu da se pominju tamnije stranice iz naše historije, jer bi za to morao neko biti okrivljen. Jer ljudi ne napuštaju svoj kraj ako su bezbjedni i sigurni.
U jesen 1917. godine dogodio se najveći muhadžirluk. (Koristim termin muhadžirluk jer ga i narod upotrebljava u verziji “madžir” i “madžirl’k”). Samo je iz Kruševa u dva dana iselilo 70 porodica. Iz Restelice, Zli Potoka i Broda mnogo više. Od 118 domaćinstava, koje pominje Jastrebov 70-tih godina XIX vijeka, u Kruševu je 1918. ostalo svega 8. Brod, koji je do balkanskih ratova bio varošica sa mnogobrojnim dućanima, doživljava masovno iseljavanje. Većina odlazi u Tursku, mada je bilo i onih koji su se zaustavili u Tetovu i Skoplju. (Danas u Turskoj živi nekoliko hiljada ljudi porijeklom iz Broda, a u Skoplju gotovo 400 porodica. Kruševljani su se nastanili na obalu Crnog mora u selu Jalikej, u blizini Čataldže. Tek poneki starac još govori naš jezik, dok većina mladih i ne zna gdje se Gora nalazi.)
Prvih godina po dolasku u Tursku, mnogi muhadžiri su doživjeli još jednu golgotu. I tamo su gladovali i radili najteže poslove – bili su ćumurdžije i fizički radnici. Još gore, veliki broj sposobnih muškaraca je mobilisan i odveden na ratište kod Čanakala. Mnogi su, nevični u ratovanju, izginuli. Ostale su žene sa jetimima ne znajući za kojeg su sultana izgubili svoje muževe i očeve.
Oni koji su ostali u Gori pokušavali su da nekako prežive, mada su se našli na mjestu gdje se određivala granica između Srbije i Albanije. I pored činjenice da je krajem 1918. rat završen, proći će još mnogo godina dok se, na području Gore, uspostavi kakav-takav mir. Naime, konačna granica između Albanije i Kraljevine SHS (Jugoslavije) biće uspostavljena u martu 1923. godine. Na ovaj način Gora je političkom granicom podijeljena na dva dijela i tako je ostalo do danas. Dvadeset sela je pripalo Jugoslaviji, dok je 9 sela ostalo u granicama Albanije. Kasnije, poslije Drugog svjetskog rata, Urvič i Jalovjane pripadaju Makedoniji.
Dogodilo se nešto nevjerovatno. Na veoma malom prostoru (tridesetak sela) jedan isti narod decenijama uči školu na tri jezika – srpskom, albanskom i makedonskom. Uči tri kulture i tri historije a da pritom ništa ne nauči o sebi. Srpske škole su otvorene u Brodu i Restelici 1912. godine, a kasnije (između dva rata) i u Vraništu i Rapči. Albanske škole su otvorene, najprije, u Šištevcu 1924. godine, Zapodu 1927. i u Borju 1928. godine. Makedonske škole su otvorene u Urviču i Jalovjanu nakon Drugog svjetskog rata. Tek poslije rata na Kosovu, 1999. godine, učinjeni su napori da se u kosovskom dijelu Gore krene sa školama na bosanskom jeziku, mada je otpor u nekim sredinama veliki i, prvenstveno, dolazi od prosvjetnih radnika. Sasvim razumljivo. Oni koji su prošli decenijsku školu otuđivanja, ne mogu tako lahko da napuste svoj ideološki oklop. Mnogi su se identifikovali sa knjigama koje su pročitali.
Situacija nije bila ništa bolja ni u periodu između dva svjetska rata. Mnogi su, opet, odlučili da napuste svoj kraj. Tridesetih godina XX vijeka Goru je zahvatio još jedan iseljenički talas. U ovom periodu promijenjena su sva prezimena u Gori kao i na cijelom Kosovu. Svim prezimenima je dodato vić, tako da su mnogi, čak i Albanci, morali da koriste ta prezimena. Albanci u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali svoje škole pa su morali da pohađaju na srpskom jeziku i uče samo ćirilicu, mada je u ovom periodu broj pismenih Albanaca bio ispod 10 odsto. Samo radi ilustracije, u opoljskom (albanskom) selu Bljač osnovna škola se zvala “Car Dušan”. Sa istim imenom je bila i škola u Vraništu.
A što se prezimena tiče, ona će u Gori i Župi biti albanizovana 1947. godine i ostati takva do devedesetih godina prošloga vijeka kada, ponovo, pojedinci dodaju vić na kraju. U međuvremenu 60-tih godina XX vijeka u nekim selima Gore mnoga prezimena će dobiti turske nastavke – ler, lar, lerden, oglu (Begler, Bećirler, Kučlar, Džemlar, Ajdarlar, Ljajkolar, Hasanlar, Muratoglu, Mahmutlardan, Ahmetlardan, Mrčolar, Karahasan, Karalija i dr.). Ovo se dogodilo u vrijeme priprema za novi muhadžirluk u vrijeme Rankovića. Tada su mnogi morali da, najprije, promjene prezime i da se privremeno isele u Makedoniju, pa odatle u Tursku. Oni koji su se u međuvremenu popišmanili i ostali u Gori, zadržali su već promijenjena prezimena.
Da se, ipak, vratimo periodu između dva svjetska rata.
Prema popisu stanovništva iz 1931. godine Gora i Opolje zajedno čine Gorski srez. Ukupan broj stanovnika iznosi 14.127 i u poređenju sa 1921. godinom povećanje je neznatno. U Gori je indeks povećanja 1,2 odsto (89 stanovnika). Na ovom popisu nije postojala rubrika nacionalne pripadnosti već samo vjeroispovjesti i jezika. To je, svakako, uređeno sa namjerom stvaranja unitarne države u vrijeme šestojanuarske diktature. Opet je evidentna stagnacija u pogledu broja stanovnika. Za deset godina između dva popisa broj stanovnika u Gori je ostao gotovo isti. Razlozi nisu u slabom natalitetu, već isključivo u muhadžirluku koji nikada nije prestajao. (U priči “Šamar” opisao sam kako je Suljo Toro napustio svoj kraj zauvijek zbog batina koje je dobio od srpskih žandarma 1931. godine)
Negdje 1934. ili 1935. godine Milisav Lutovac je prvi put obišao Goru. To je čovjek koji je napisao knjigu Gora i Opolje i koji je veoma zaslužan za stvaranje srpske opcije u Gori. Naime, polupismeni ljudi mnogo vjeruju pisanoj riječi pa makar ona ponekad bila i opaka. Stavovi Lutovca su samo nastavak nečega što Srpska akademija radi gotovo vijek i po, počevši od “Načrtanija” Ilije Garašanina, preko Stevana Moljevića, do Projekta GOS iz devedesetih godina prošlog vijeka.
Nešto prije početka Drugog svjetskog rata, Vlada Jugoslavije je potpisala sporazum sa Turskom o preseljenju 40 hiljada porodica (oko četvrt miliona ljudi) sa Kosova u periodu od 1939. do 1944. godine. Ovaj plan nije realizovan jedino zato što Vlada nije na vrijeme obezbjedila sredstva da isplati Turskoj i što je započeo rat. Vjerovatno se u ovaj plan uklapala i Gora. Inače, tvorci ovog fašisoidnog plana su bili Čubrilović i Andrić. Čubrilović to radi bez rukavica, dok Andrić, kao diplomata, pokušava da bude humaniji i djeluje iz pozadine.


Drugi svjetski rat i period komunizma


Period poslije 1948. godine je bio veoma težak i u kosovoskom dijelu Gore. Nastupa vrijeme otkupa i traženja oružja od stanovništva. Tih nekoliko godina ljudi su ponovo preživjeli glad. Na popisu koji je održan 1948. godine Gorski srez koji obuhvata i Goru i Opolje ima ukupno 20.140 stanovnika. Od toga su 12.048 kao Šiptari, 6.697 neopredjeljeni i muslimani, 1.393 kao Srbi i Crnogorci


Stara kuća u Brodu


Gora je za vrijeme Drugog svjetskog rata prošla relativno dobro i bez mnogo žrtava. Istina, bilo je siromaštva i gladi, ali u poređenju sa Balkanskim ratovima i Prvim svjetskim ratom ovo je neuporedivo bolji period. U ovom periodu su i u kosovskom dijelu Gore radile albanske škole jer je uspostavljena vlast Velike Albanije. Mnoge je rat zatekao na gurbetu širom Kraljevine Jugoslavije, ali se većina sklonila i našla utočište u zabitima Gore i izbjegla stradanja kakva su bila u drugim krajevima.
Kada je rat već završen na prostorima Kosova, mnogi su mobilisani i odvedeni na druga ratišta, prije svega na Sremski front ali i na sjever do Italije i Austrije. U Baru je zajedno sa ostalim Kosovarima ubijeno i sedmoro žitelja Gore. Ovaj slučaj je do nedavno bio "pod embargom" i veoma se malo pisalo o tome, mada ima još živih svjedoka koji su preživjeli ovaj masakr. Barski slučaj u pamćenju mnogih ljudi je ostao kao najcrnja tačka tokom Drugog svjetskog rata, mada je za javnost to ostala tabu tema. U Baru je stradalo više ljudi sa područja Župe.
Ubrzo poslije završetka rata dogodilo se nešto što će za nekoliko decenija promjeniti prirodni tok historije. Zbog Rezolucije Informbiroa je 1948. godine zatvorena granica prema Albaniji. To je trajalo gotovo pola vijeka. Sa druge strane granice ostao je dio Gore koji će proći golgotu Enverovog eksperimenta. Razdvojeni su najbliži - djeca od roditelja, sestre od braće, prijatelji od prijatelja. Mnogi su umrli a ne vidjevši najbliže. Mnogi su za smrt najbližih saznali nakon nekoliko decenija. Ne znam da li je još negdje na svijetu postojao tako hermetički zatvoren prostor. Pored toga, tamo je 1967. godine religija dekretom zabranjena. To je važilo za sve tri vjere u Albaniji, ali je ipak Islam najgore prošao. Negdje sam našao izraz "vulgarni ateizam" a koji se odnosio na enverovski period. Mislim da je to upotrebio Haris Silajdžić. Kada je 90-tih godina prošloga vijeka pala ta "gvozdena zavjesa" sreli smo se sa ljudima koji su, doduše, sačuvali dio naše kulture i jezika, ali su izgubili neka ograničenja i norme ponašanja koje propisuje vjera. Da se popuni praznina koja je stvorena u dušama tih ljudi, biće potrebno mnogo vremena.
Period poslije 1948. godine je bio veoma težak i u kosovoskom dijelu Gore. Nastupa vrijeme otkupa i traženja oružja od stanovništva. Tih nekoliko godina ljudi su ponovo preživjeli glad. Na popisu koji je održan 1948. godine Gorski srez koji obuhvata i Goru i Opolje ima ukupno 20.140 stanovnika. Od toga su 12.048 kao Šiptari, 6.697 neopredjeljeni i muslimani, 1.393 kao Srbi i Crnogorci. Interesantno je da se u čisto gorskim opštinama kao Šiptari izjasnilo 21,5 odsto, neopredjeljeni muslimani 61,7 odsto dok kao Srbi i Crnogorci 16,8 odsto. Sigurno da u Gori ima Albanaca, ali ne u ovom procentu, dok iznenađuje broj Srba kad znamo da je njihov realan broj zanemarljiv.
Popis iz 1953. godine, koji se smatra jednim od najbolje urađenih popisa na prostoru bivše Jugoslavije, daje novu sliku etnonacionalnog izjašnjavanja stanovnika Gore. Broj stanovnika Gorskog sreza je u poređenju sa 1948. godinom ostao gotovo isti. Sada je ukupno popisano 12.147 stanovnika (indeks 1948/1953. je 100,03). Međutim, došlo je do velike promjene u etničkom pogledu: 489 je Srba, 144 Makedonaca, 2.375 Jugoslovena neopredjeljenih, 9.319 Šiptara i 7.367 Turaka. Broj Srba i Crnogoraca je smanjen kao i broj Albanaca, dok se pojavljuje iznenađujuće veliki broj Turaka (36,6 odsto od ukupnog stanovništva sreza, dok u samoj Gori taj procenat iznosi 60 odsto). Koji su razlozi ovakvog izjašnjavanja možemo pretpostavljati. Prije svega, to je priprema za iseljavanje u Tursku, jer godine poslije rata nisu donijele niti ekonomsku niti drugu sigurnost. Pojačana je represija za otkup i oduzimanje oružja, ali je na to uticala i državna politika Srbije koja nije bila zadovoljna demografskim kretanjima na Kosovu. To će pokazati godine koje slijede i teror u doba Rankovića. Ovakvo izjašnjavanje ima i jednu drugu dimenziju a to je vezivanje za tursku naciju po osnovu iste konfesionalne pripadnosti, a možda i zbog nostalgije za turskim periodom koji je u narodu zapamćen kao siguran u odnosu na sve što se desilo nakon 1912. godine. Možda je još jedan momenat uticao na ovakvo izjašnjavanje, a to je stvaranje tzv. Balkanskog pakta između Turske, Jugoslavije i Grčke, koji je potpisan u Ankari 28. februara 1953. godine.
Uskoro će se neke stvari razjasniti. Deset godina (od 1956-1966) su zapamćene kao teške godine vladavine Rankovića. Tada se dogodio još jedan veliki muhadžirluk prema Turskoj. I ovoga puta iseljenički talas je zahvati Brod (u kojem se i na popisu iz 1953. godine 80 odsto stanovnika deklarisalo kao Turci), zatim Kukaljanje, Rapču, Zli Potok, Kruševo, dok je u ostalim selima bilo manje iseljenih.




Sari Saltik džamija u Kukaljanu, sagrađena jula 2001. godine


Poslije 1966. godine Gora ulazi u mirnije vode i tada dolazi do ubrzanijeg razvoja. Tu se, prije svega, misli na izgradnju kuća i infrastrukture. Dolazi do školovanja prvih domaćih kadrova, najprije u srednjim školama a kasnije i na višim i visokim.
Prije toga, 1961. godine obavljen je popis stanovništva na kojem je u Gori još jaka turska opcija (5.260 stanovnika ili 45,8 odsto stanovnika izjasnilo se kao Turci, 28,9 odsto kao Muslimani a 22,1 odsto kao ostali). Na svim narednim popisima (1971, 1981, 1991) žitelji Gore će se u ogromnom broju izjašnjavati kao Muslimani (od 81,9 odsto u 1971. godini do 95,8 odsto u 1991. godini).
U ovom periodu počinje i pojačano interesovanje za Goru. Najprije je Milisav Lutovac 1955. godine objavio knjigu Gora i Opolje. Svoja istraživanja je započeo još prije Drugog svjetskog rata (1934-35. godine) a nastavio poslije rata. Njegovi stavovi su sa čisto srpskih pozicija i uklapaju se u planove Srpske akademije čiji je član bio. Govoreći o stanovništvu Gore i Opolja on kaže: "Etnički procesi su se razvijali drukčije u Gori, a drukčije u Opolju. U Gori je staro srpsko stanovništvo primilo islam, ali je zadržalo jezik. Obrnuto, u Opolju su izgubili i jezik i veru podležući asimilaciji doseljenih i pomuslimanjenih Arbanasa". Goranski antropološki tip Lutovac opisuje kao pretežno "smeđe kompleksije, pravilnih slovenskih crta lica" a pominje i "cincarski i juručki elemenat koji se brzo asimilovao".
Što se tiče porijekla stanovnika Gore, na početku sam rekao da je to veoma teško pitanje i da vreba opasnost ukoliko se daje jednostavan odgovor. Ja lično mislim da je to višeslojni etnički supstrat u koji su ušli mnogi balkanski pa i širi elementi. A što se tiče cincarskog elementa koji pominje Lutovac, istina je da takvih tragova ima u toponimiji i onomastici. Slijedeći toponimi upućuju na aromunski (tj. romanski) elemenat: Barbula, Mavra, Stratorje, Roša, Kozmina, Vlaška, Vlahinica, Ljupanovo Jabuče, Orćuša, Orgosta, Krakošta, Dragaš, Šištevec i dr. Takođe, mnoga prezimena i imena rodova imaju aromunski oblik, kao što su: Ziza, Lila, Renda, Mandak, Toro, Bero, Ljupanka, Kendo, Prco, Cako, Caro, Ese, Čučulj, Bogdanovci i druga. U jeziku postoje riječi i oblici iz romanskog (aromunskog) jezika: porta, mandža, urda, krljuk, mrsulj, hrkulj, ćulja, dada, tarđuk, skut, ćaja i druge. Isto tako i pojedini gramatički oblici su preuzeti iz romanskih jezika.
Juruci su Turci-stočari kojih još ima u nekim dijelovima Makedonije. Toponimi Juruka i Juručke grobišta svakako upućuju na njih, kao što je Ahmed Juruk iz Broda bio pripadnik ovih stočara.
Šezdesetih godina prošlog vijeka pojačano interesovanje pokazuju i neki autori iz Makedonije. Blaže Ristovski, iz Instituta za folklor, je obilazio sela u Gori i prikupljao građu, prije svega, folklor i muziku. Rezultat njegovih istraživanja su pjesme objavljene u časopisu Makedonski folklor br. 3-4 za 1969. godinu. U dužem predgovoru pokušao je da narodno stvaralaštvo Gore smjesti u makedonske okvire. I drugi makedonski autori su se bavili ovom problematikom. Božidar Videovski je proučavao jezik Gore i objavio nekoliko radova na tu temu. (Govorot na seloto Mlike, Goranskiot govor). On goranski ubraja u periferne makedonske govore i smatra da "goranski govor najvećim delom dijelekatske osobenosti vezuju za debarski govorni tip". Slično mišljenje ima i A. M. Seliščev, koji goranski definiše kao sjeverozapadni makedonski govor.
Na drugoj strani S. Mladenov (Istoria na blgarski ezik) tvrdi da je goranski govor sa čisto bugarskim elementima.
Akademik Pavle Ivić, napoznatiji živi srpski dijalektolog, smatra da je zapadnomakedonska podloga goranskog govora očigledna. On je u svojoj knjizi Iz srpskohrvatske dijalektologije, 1991. godine zapisao: "Najzad, muslimansko slovensko stanovništvo u Prizrenskoj Gori govori dijalektom čija je zapadnomakedonska podloga očigledna".
Radivoje Mladenović je branio doktorsku disertaciju sa temom goranskog govora. On goranski određuje "kao prelazni, mešavinski makedonsko-srpski govor".
I Jovan Cvijić se na početku prošloga vijeka bavio pitanjem jezika stanovnika Gore: "Ali i sada skoro svi Arbanasi u Gori govore srpski, samo mešaju mnoge arbanaške, turske i bugarske reči, poslednje poglavito zato što svake godine provedu po nekoliko meseci u pečalbu u Rumeliji. Ovi mladi poturčenjaci sebe zovu Torbešima".


Projekat GOS, Gora-Opolje-Sredska


Projekat GOS je radila Srpska akademija nauka počev od 1992. godine. Urađene su stotine stranica teksta sa jasnim ciljem koji nije sakrivan. U knjizi 40/II koja ima gotovo šest stotina stranica je sve otvoreno. Namjere su naglašene: "Imajući sve to u vidu, smatramo da je krajnje vreme za ozvaničenje goranske etničke grupe kao zvanično priznate etnonacionalne i etnokulturne kategorije, čime se goranska etnička grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice... (str. 46)
Pomenuti Radivoje Mladenović je po pitanju jezika imao kompromisno rješenje. U svojim istraživanjima došao je do stava: "O goranskom se na osnovu aktuelnog jezičkog stanja ne može govoriti kao makedonskom ili srpskom govoru, već se on može definisati kao tip prelaznog govora, mešovitog govora, koji je, verovatno, nastao u bilingvnoj sredini, na graničnom području dvaju jezika - srpskog i makedonskog."
Još 1983. godine u SSRN Jugoslavije traženo je da se




Stara kuca u Brodu


Goranima "prizna pravo" da se školuju na makedonskom jeziku i da se proglase za Makedonce muslimane. Inicijator ovoga je bilo Predsjedništvo kulturno-naučne manifestacije Makedonaca muslimana. Nikada nije prestajalo interesovanje za Goru makedonskih političkih i naučnih krugova. I sada, poslije rata na Kosovu javljaju se određene makedonske institucije koje imaju svoje viđenje tzv. goranskog pitanja. Tako je i Svetski Makedonski Kongres sa sjedištem u Skoplju izašao sa "Informacijom o položaju i pravima Goranaca (djelom i Torbeša) u oblasti Gora i na Kosovu sa prijedlogom za njihovu konsolidaciju i saniranje." Na početku ove "informacije" od 25 stranica, koja je proslijeđena gotovo svim značajnijim svjetskim faktorima, stoji: "Oblast Gora se danas nalazi na teritoriji SRJ, Kosovo, na tromeđi između Republike Makedonije, Savezne Republike Jugoslavije i Republike Albanije. Naseljena je autohtonim etničkim Makedoncima islamske vjeroispovjesti, poznatijim kao Goranci... U pitanju je oko 40.000 Makedonaca islamske vjeroispovjesti koji žive u 20 sela na Kosovu (Restelica, Globočica, Kruševo, Zli Potok, Brod..." (moj prijevod) Mislim da po prvi put ni Župa nije zaobiđena, već sa Gorom stavljena u istu poziciju: "U prizrenskoj Župi, isto tako, žive autohtoni etnički Makedonci islamske vjeroispovjesti, poznati kao Torbeši, iako ih UNMIK tretira kao 'Muslimanske Slovene'..."


Manipulacije kroz školski i informativni sistem


Što se, pak, srpske opcije tiče ona je imala pogodnije tlo za djelovanje. Tu, prije svega, mislim na školski i informativni sistem koji je bio usmjeren u pravcu promovisanja etničke grupe goranac kao prijelazne faze ka potpunoj asimilaciji. Iz tih razloga je nastao i projekat GOS, iz tih razloga je u udžbenike ušla dnevna politika. Tako da, u geografiji za VIII razred, fotografiju na kojoj je panorama sela Brod prati tekst: "Brod - selo zbijenog tipa u maloj kotlini na Šari, u opštini Gora. Najveći deo stanovništva Gore čine Gorani koji su srpskog porekla, islamizirani u periodu od XV do XIX veka. Kod njih je očuvano sećanje na svoje nacionalno - srpsko poreklo." U istom udžbeniku o Sandžaku piše: "U znatnom delu Raške i Starog Vlaha (misli se na Sandžak - S.I.) žive izmešani Srbi i muslimani. Muslimani su većinsko stanovništvo u opštinama Tutin, Sjenica i Novi Pazar, u znatnom broju su u opštinama Prijepolje (43 odsto) i Priboj (30 odsto), a malo ih ima u opštini Nova Varoš (8 odsto). Oni su potomci Srba, koji su u vreme turske vladavine, da bi se održali u životu ili stekli određene privilegije kod turskih vlasti, prihvatili islam." Ovaj udžbenik, iz kojeg u nekim školama i sada uče naša djeca, prepun je mržnje prema islamu i "muslimanima". Ne znam šta možemo očekivati od onih koji su prošli kroz ovaj i ovakav sistem obrazovanja. Dobro je da još postojimo.
Projekat GOS je radila Srpska akademija nauka počev od 1992. godine. Urađene su stotine stranica teksta sa jasnim ciljem koji nije sakrivan. U knjizi 40/II koja ima gotovo šest stotina stranica je sve otvoreno. Namjere su naglašene: "Imajući sve to u vidu, smatramo da je krajnje vreme za ozvaničenje goranske etničke grupe kao zvanično priznate etnonacionalne i etnokulturne kategorije, čime se goranska etnička grupa, bez obzira na sva dosadašnja izjašnjavanja, dovodi na nivo primarne identifikacione zajednice... (str. 46) ili "U svakom selu postoje mesta i nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta. Nažalost, proces nestajanja tih spomenika je takav da su oni skoro potpuno iščezli, pa je poslednji čas da se preduzmu mere za arheološka i druga istraživanja, kako bi se bar u naučnoj i stručnoj literaturi zabeležilo njihovo postojanje i današnje stanje, a potom i da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogućnu revitalizaciju..." (str. 456) - podvukao S.I.
Mada sam jezičar po struci ne želim da dajem naučni sud o jeziku, jer se to pitanje mora naučno postaviti i posmatrati. Svaka improvizacija ili politikanstvo su kratkoga vijeka. Jezik je žilava stvar i ne da se lahko promjeniti. Osim toga, južnoslovenski jezici su dosta bliski i ponekad su razlike veće unutar jednog jezika nego što su između različitih jezika. U samoj Gori postoji znatna razlika u govoru pojedinih sela. Brodski govorni tip se znatno razlikuje od dološkog i resteličkog tipa. Znam da je naš govor prebogat turcizmima i drugim varvarizmima. O romanskom uticaju pisali smo ranije.
Postoje turske riječi koje nemaju zamjenu u našem jeziku: bakar, boja, čekić, čizma, džep, (j)orgovan, kalap, katran, kundak, kutija, papuče, rakija, sapun, sahat, šećer, zanaet, pita, burek, somun, boza, salep, kafa, šerbet, dud, arpadžik, jelek, šalvari, fes, alat, barut, čaršija, čaršaf, čobanin, jastek, jorgan, jufka, kajmak, mehana, miraz, sandale, sandak, sirke, torba, avlija, asker, bakšiš, sokak, komšija, merak, pendžer, dućan, čardak, ajmalija, insan, fišek, abdal, abraš, aškolsun, azgan, belki, aždžer, sanki, galiba, đemija. Mnogo je riječi iz arapskog i persijskog jezika koje su preko turskog jezika dospijele u naš jezik. Posebno je kod starijih osoba još u upotrebi veliki broj ovih riječi: bajrak, evlija, alva, basma, veresije, dušek, dolap, dif, zengij, jetim, musafir, muharebe, memlječet, madžirlak, muštuluk, pišman, pazar, pelivan, rahat, rahmetlija, sakat, sefte, taze, frlji, hajde, hak, halal, haram, šejtan, sevap i dr. Broj turcizama i riječi koje su iz persijskog i arapskog jezika preko turskog ušle u naš jezik je veliki. U pitanju je nekoliko hiljada riječi i izraza. Šta mislite iz kojeg su jezika ovi izrazi; ašićare (otvoreno), fira (otpadak), huj (ćud), lejlek, maša, zor, serbes, hambar, zembilj, testere, kazan, babo, čoha, ćilim, pekmez, turšija, perda, džam, šamija, šećerpara, ravanija, hošaf, pustećija, čehre, terezija, tava, taraba? Sve su redom iz persijskog. A slijedeće: kantar, mutvak, behar, sedžada, džamija, vakat, iljač, ćibrit, hamam? Iz arapskog. Dok su dimije, tefter i škola iz grčkog jezika. Akademik Jašar Redžepagić je o persijskim uticajima kod nas objavio knjigu Islamsko-persijska kultura i uticaj persijskog jezika u nas.
Albanski uticaj na goranski govor je izraženiji u selima Gore u Albaniji dok je u kosovskom dijelu Gore neznatan. U upotrebi su samo neki izrazi: karpa, krepica, st'rga, grika, nusa (nevjesta) i možda još po neki. U albanskom dijelu Gore pod uticajem škole i administracije došlo je do znatnih promjena u strukturi jezika. Mnogi novi izrazi su albanske konstrukcije koje su modifikovane i uklopljene u gramatiku našeg govora: se takojsalje (susreli se), ga burgojsalje (zatvorili ga), go lirojsalje (oslobodili ga), završila tetvječare (završila osmi razred), davam mesim vo čikli ult (predajem u nižim razredima). Ponekad je poznavanje albanskog jezika da bi se mogli pratiti u konverzaciji. Postoji jedna anegdota vezana za selo Orčikle. Za njih kažu da prije podne govore "našinski" a poslije podne albanski. Inače, bilingvizam (upotreba dva jezika u komunikaciji) je osobina koja je prisutna kod balkanskih naroda. Tako je i u Gori s one strane granice gdje je albanski službeni jezik dok "našinski" govorni. U Župi je boškački "tajni" jezik koji se koristi u posebnim prilikama. I u samom Prizrenu je i po nekoliko jezika prisutno u jednoj porodici. To je bogatstvo a nikako smetnja.
U kosovskom dijelu Gore pod višedecenijskim uticajem škole i administracije na srpskohrvatskom jeziku uočljivo je približavanje književnom jeziku. Pripadnici našeg naroda koji su se iselili u Tursku i sačuvali jezik najviše primjećuju promjene koje je pretrpio naš govor. Za njih je naš govor originalan ukoliko sadrži veći broj riječi iz turskog jezika.
Velika je šteta što se do sada nismo bavili proučavanjem naše historije i kulture. Uvijek su to drugi činili na način i po ukusu koji je njima odgovarao. Mi smo ostajali po strani. Ako bi neko od naših nešto pokušao, imao je više kritičara nego čitalaca. Postoje čitave oblasti koje pružaju mogućnosti da se naučno obradi naša prošlost. Posljednji je trenutak da se zabilježe neke stvari iz oblasti lingvistike i folklora jer nestaju u vremenu ubrzane urbanizacije i promjena. U albanskom dijelu Gore mnoge je stvari sačuvao i zabilježio Nazif Dokle. On je sam uradio više nego neka institucija. I nakon rata na Kosovu pojedinci iz kosovskog dijela Gore još ne shvataju pogubnost ideja Srpske akademije koja je u proteklim godinama "usrećila" srpski narod. Nedavno je u Beogradu svoju knjigu o Gori štampao Behadin Ahmetović. Neki moji prijatelji koji su pročitali knjigu kažu da je to anahronizam bez premca. Da je knjiga objavljena prije desetak godina, mogli bi ući u ediciju "olako obećana brzina", a ovako ona potvrđuje tezu o vječitosti Don Kihota.
A kad smo kod "olako obećane brzine" moram se još jednom vratiti na 1990. godinu kada su se u Gori desile stvari koje će u osnovi promjeniti tok historije. Naime, te godine se Gora osamostaljuje i postaje zasebna opština. Grupa ljudi bez saglasnosti naroda 26. jula 1990. godine, nakon viševjekovnog zajedničkog života, donosi nepromišljenu odluku o formiranju zasebne opštine Gora. I šta smo dobili u deset narednih godina? Ništa. Podvojenost i mržnju. I danas plaćamo račune koje je napravila ona "družina" koja danas tumara po srbijanskim podrumima i smišlja još neko zlo.
A narod u Gori je devedesetih godina prošloga vijeka bio izložen neviđenom medijskom teroru. Milošević je doživljen kao spasilac, novi Tito. Tako se predstavljao. Na proslavi godišnjice "jedinstvene" Srbije 28. marta 1990. godine, na sada čuvenoj Buki, bile su pomješane fotografije Tita i Miloševića (pola-pola). Bio je prisutan i general Stevan Mirković da pojača efekat doživljaja, jer je narod vjerovao Jugoslovenskoj armiji. Sve je to bilo isplanirano negdje na drugom mjestu, a ovdje je prikazana predstava.
U jesen te godine su organizovani i prvi višepartijski izbori koje je pratila podjela koja se dogodila u Gori. Uoči izbora, 18. novembra 1990. godine, došlo je do fizičkog napada na pristalice SDA u Globočici, Vraništu i Dragašu. Razbijano je na desetine automobila i povrijeđeno više ljudi. Ovaj napad je organizovala pomenuta "družina" uz podršku i pomoć policije. Shvatili smo da je stvar ozbiljna i da su spremni na sve.


Šta su nam sve spremali...


Posebno jak udar na Goru je izvršen u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Na talasima Radio Gore mogli su se čuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike - od pjesme Vidovdan do pjesme Poljem se širi miris tamjana (umjesto ljiljana). Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški (kod Vranište) organizovan koncert Cece Ražnatović. Sa njom je bio i njen suprug, zloglasni ubica i lopov Arkan. U njegovom društvu je bila opštinska politička vrhuška. Ostavili su fotografije da svjedoče o jednom suludom vremenu

Još jednom se moramo vratiti na čuveni Projekat GOS (Gora, Opolje, Sredska) Srpske akademije nauka. Nastao u vrijeme kada je započeo rat u Bosni i Hercegovini, na njemu je radila velika grupa naučnika - njih 17, među njima i Harun Hasani iz Dragaša, u jednom trenutku i predsjednik Opštine Gora. U predgovoru druge knjige Projekta Dragutin Antonijević i Milovan Radovanović su zapisali: "Stoji činjenica da Goranci jesu posebna etnička grupa koja je ne samo odolela albanizaciji i aspiracijama makedonskog nacionalizma, već je u svakom entitetu sublimirala brojne elemente i oblike srpsko-slovenskih i pravoslavnih etnokulturnih korena i slojeva, izgradivši osećanja i ponašanje bliske srodnosti sa srpskim narodom uz puno angažovanje u kulturnom i političkom životu svoje države Srbije. Stoga je status etničke grupe za Gorance sada formalno pitanje koje bi trebalo sankcionisati pre prvog narednog popisa stanovništva... Međutim, takvoj odluci treba da prethodi organizovana stručno-informativna akcija koja bi imala za cilj da sveukupnom goranskom entitetu razjasni značenje pojma etničke grupe i određene prednosti takvog statusa u smislu očuvanja etničkog i civilizacijskog identiteta..."(str. 4-5)
I pored navedenog, autori Projekta se slažu sa odrednicom Makedonci Muslimani namjenjenoj tzv. Torbešima u Zapadnoj Makedoniji "s ciljem njenog izdvajanja iz flotantne mase jugoslovenskih Muslimana uopšte. Ovu akciju treba ceniti kao pozitivni civilizacijski čin, pre svega zbog osnovnog nastojanja da se iz 'muslimanske nacije' u bivšoj SFRJ izdvoje one etnokulturne grupe i supstrati koje svoj etnički identitet ne izvode samo iz religijske pripadnosti kao primarne etnokulturne odrednice i koje se u etnogenetskom smislu priključuju jednom od jugoslovenskih naroda - u konkretnom slučaju makedonskom narodu. (podvukao S.I.) Ono što u toj kampanji nije bilo umesno je svojatanje Goranaca od strane nekih makedonskih nacionalista u smislu identifikacije Goranaca sa Torbešima..." Nije potrebno biti dovoljno mudar i razotkriti plan koji se nudi. Makedonci mogu raditi sve sa Torbešima, ali neka ostave Gorance na miru. Mi za njih imamo već pripremljeni plan. (Previđaju ili ne znaju da su i Goranci Torbeši i da je to jedan od naziva za Bogumile). Za početak je dovoljno izdvojiti Gorance iz korpusa Muslimana priznajući im status etničke grupe, a onda, po ugledu na Makedonce, ponuditi tvrđu varijantu - srbi islamske vjeroispovesti. Bez žurbe, korak po korak. U tu klopku je upala naša politička i intelektualna vrhuška. Međutim, pojedinci su prozreli namjeru još prije ovog Projekta. Montirano je i suđenje zbog teksta objavljenog u Muslimasnkom glasu 24. januara 1992. godine, dakle prije početka rata u Bosni. U inkriminisanom tekstu je, pored ostalog, stajalo: "Najnovije nasilje nad Muslimanima Gore je izvršeno ovih dana kada je preko svih sredstava informisanja objavljeno da su Muslimani Gore proslavili pravoslavni Božić... To se uklapa u 'crne' planove srbijanske politike. To je početak ostvarivanja teze o Srbima muhamedancima." Autor ovog feljtona i Safet Kuši su zbog pomenutog teksta osuđeni sa po četiri mjeseca zatvora.
U prilog prethodnim tvrdnjama govore i dijelovi teksta iz Projekta: "O 'turčenju', odnosno islamizaciji nekadašnjih goranskih Srba, postoji više izvora koji su delimično iskorišćeni u ovoj knjizi. Iz njih vidimo različite okolnosti koje su u procesu preveravanja pogodovale, uključujući i nasilja, ucene, intrige i smicalice tursko-arbanaških feudalaca, kadija, hodža itd., sve do lokalnih nesuglasica između pojedinih viđenijih goranskih porodica."




Dragas

Međutim, postavlja se pitanje kada je izvršena islamizacija Gore i da li je uopšte bilo prisile u tome. Osim toga, ima puno argumenata koji potvrđuju tezu da je u Gori bio jak bogumilski pokret o čemu svjedoče ostaci na nadgrobnim spomencima i u toponimiji. A u historiji je poznato da su Bogumili doživjeli islam kao spas i da su ga masovno prihvatili. Neki novi momenti se ne uklapaju u navode Jastrebova koji je 'islamizaciju' protegao do sredine 19. vijeka. Natpis na mličkoj džamiji i mnogi mezarluci sa nišanima starijim od četiri stotine godina to opovrgavaju. Ja vjerujem da će se na ovim prostorima otkriti još stvari koje će potvrditi originalnost nišan-ploče na džamiji u selu Mlike. I nije slučajna "zabrinutost" koju pokazuju autori Projekta GOS prema nekim starim islamskim spomenicima u Gori u trenutku kada su neki idejni sljedbenici rušili Aladžu i Ferhadiju. Govoreći o nišanima na zlipotočkom groblju, za koje kaže da su stariji od 400 godina, M. Ivanović zaključuje: "Neophodno je i ove spomenike proučiti i zaštititi, jer ko zna kakvih se sve značajnih podataka može pronaći u tim natpisima. One najvrednije i najstarije možda i preneti u Muzej Gore (Muzej nije nikada ni postojao - opaska. S.I.) i spasti ih da na ovoj surovoj vetrometini dalje ne propadaju." Danas, kao i prije nekoliko godina, ovo doživljavam kao neviđeni cinizam. To djeluje tako neuvjerljivo i provokativno. To bi bilo kao kad bi vuku dali da čuva ovce.
Posebno jak udar na Goru je izvršen u godinama koje su prethodile ratu na Kosovu. Sve je činjeno da se narod pripremi i suprostavi svojim komšijama Albancima i što više udalji od Muslimana na prostoru bivše Jugoslavije. Uključena je cjelokupna mašinerija u cilju realizacije postavljenih zadataka - mediji, politika, umjetnici, škole. Na talasima Radio Gore (isključivo namjenjene 'gorancima') mogli su se čuti najnoviji hitovi srpske patriotske muzike - od pjesme Vidovdan do pjesme Poljem se širi miris tamjana (umjesto ljiljana). Dok je još trajao rat u Bosni, za Kurban-Bajram je na Vlaški (kod Vranište) organizovan koncert Cece Ražnatović. Sa njom je bio i njen suprug, zloglasni ubica i lopov Arkan. U njegovom društvu je bila opštinska politička vrhuška. Ostavili su fotografije da svjedoče o jednom suludom vremenu.
Goru pohode mnogi političari iz Srbije - od Vuka Draškovića do Zorana Lilića. Zapamćena je Vukova izjava: "Vi čuvate carske livade Dušanove." Miloševića su mnogi vidjeli u Prizrenu. Trpali su ih u autobuse i vozili na mitinge, čak do Beograda. Otišli su da Srbima kažu za koga su glasali na pokradenim izborima krajem 1996. godine.
U gotovo svim školama za Dan Svetoga Save priređuju se proslave koje prati kulturni program i kokteli. Tako je bilo i u godinama kada je taj dan bio usred Ramazana.
Nekoliko godina tokom leta se u Dragašu organizuje Poetsko-slikarska kolonija na kojoj gostuju slikari i pisci iz Srbije, naročito iz Niša. Opština odvaja novac za širenje kulture, ali na ovim smotrama gotovo da i nema domaćih autora. Kultura je mnogo važna stvar, to posebno znaju oni koji se bave politikom.
U par navrata Goru su obišli i pravoslavni sveštenici iz Prizrena. Posjetili su neka sela u pratnji sitnih kulturnih "aparatčika" iz Dragaša. Ne zna se tačan povod njihove posjete, ali se može pretpostaviti. Njihov zadatak je najavljen u Projektu GOS. "U svakom selu postoje mesta ili nazivi gde su se nalazila stara srpska groblja i crkvišta... Pa je poslednji čas da se preduzmu mere za njihovu zaštitu, valorizaciju, pa i mogućnu revitalizaciju." Mislim da posljednja riječ u gornjem citatu otkriva pakleni plan skovan na nekom mjestu na kome su i ostali planovi iza kojih su ostajale ogromne žrtve i zgarišta. Gora je imala posebnu ulogu u čitavom eksperimentu. Njoj je pripalo počasno prvo mjestu u "disciplinovanju konvertita" na miran način.
Svi posljednji ratovi na prostorima bivše Jugoslavije skupo su koštali žitelje Gore. Poslije svakoga rata od Hravtske, preko Bosne, Kosova i najzad Makedonije, mnoge su porodice ostajale bez imovine i egzistencije. Većinom stradaju nedužni ljudi, domaćini koji su čitavog života stvarali da bi za nekoliko dana postali potpuni gubitnici. Doduše, ponekad ima lutanja i pogrešnog opredjeljenja, ali to je razumljivo za ljude koji su beznačajni u globalnim okvirima i čija je uloga svedena na nivo posmatrača i navijača.
Ljeto je 2001. godine. Poslije nekoliko godina sela u Gori su ponovo oživjela. Svadbe i suneti na svakoj strani. Mnogi su došli iz Srbije, Bosne, Zagreba i Zapadne Evrope. Stigle su izbjeglice i iz Makedonije. Tamo je ovoga ljeta vruće i naši su ljudi opet na udaru. Ne znaju kako da se postave mada ništa ne zavisi od njih.
Pokušali smo, koliko je u našoj moći, da kažemo o Gori iz ugla sasvim drugačijeg nego što je to rađeno do sada. Oni koji su pratili ovaj feljton najbolje znaju da li smo uspjeli u tome. Za one koji se bave naukom i pisanjem prilika je da nam upute kritike ili pohvale. S uvažavanjem ćemo prihvatiti i jedno i drugo.